Vitina prijateljica iz škole
Hana je djevojčica koja čita više nego što govori. U školi sjedi u zadnjoj klupi s knjigom i čokoladom, i većina misli da je povučena. Ali kad Hana progovori — svi ušute. Njezine riječi imaju težinu jer ih nikad ne troši uzalud. Hrabra je na tih, neočekivan način — neće vikati, ali će stati ispred nepravde bez da joj trepne oko. Voli stare knjižnice, kišne dane i zvijezde. Ne podnosi buku i ljude koji govore puno a ne kažu ništa.
U podrumu stare zgrade na trgu postojala je knjižnica koje nije bilo na nijednoj karti. Nije imala natpis, nije imala radno vrijeme, a vrata su se otvarala samo nekima. Hana je na nju naišla slučajno, bježeći od kiše. Spustila se niz mokre stepenice, gurnula teška drvena vrata i ušla u prostoriju punu knjiga od poda do stropa. Mirisalo je na stari papir, drvo i nešto slatko — kao med pomiješan s prašinom. Za stolom je sjedila Helena, Evina sestra, s osmijehom koji je obećavao avanture. Loli, obiteljska mačka, sklupčala se na polici i promatrala Hanu svojim zelenim očima. "Izvoli, ali ne biraj," rekla je Helena, ne podižući pogled s knjige u rukama. "Što?" Hana je bila zbunjena. "U ovoj knjižnici ti ne biraš knjige. Knjige biraju tebe."
U najužoj ulici starog grada stajala je pekara koja nikad nije imala više od jednog kupca dnevno. Svako jutro, starica po imenu Maria zamijesila bi tijesto, isplela kiflu savršenog oblika i stavila je na prozor, gdje bi mačka Loli često spavala. Onda bi sjela i čekala. Kupac je uvijek bio isti — starac s plavim šeširom koji bi došao u točno 7:15, ostavio novčić, uzeo kiflu i otišao bez riječi. Ljudi su mislili da je Maria luda. 'Zašto ne napravi više? Zašto ne proda drugima? Njezine kifle su najbolje u gradu!' Ali Maria bi samo odmahivala rukom i govorila: 'Ne peče se za sve. Peče se za onoga kome treba.' Jednog jutra starac s plavim šeširom nije došao. 7:15. 7:30. 8:00. Kifla je stajala na prozoru i hladila se. Maria je prvi put u trideset godina počela plakati u svojoj pekari. A onda je na vrata pokucao netko koga nikad prije nije vidjela...
Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, djed Otto okuplja unuke oko sebe. Njegove ruke, snažne i vješte, oblikovale su tisuće drvenih djela, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o jednom učitelju," započinje on, a Pino se već nagnuo naprijed, očiju punih radoznalosti. Hana sjedi tiha, dok Jole leži kraj djece, povremeno podiže glavu kao da i on prati priču.
Hana je imala čudnu naviku. Svaki put kad bi padala kiša, istrčala bi u dvorište s praznom staklenom teglom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu teglica, svaka s datumom i malenom naljepnicom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitali su je u školi. Djeca su se smijala. "To je samo voda!" Ali Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Maria, koja je živjela u selu na otoku, naučila ju je tome prije nego što je umrla. Rekla joj je samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikome nije ponovila. Jednog dana, najgora suša u pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su požutjeli, fontane presušile, ljudi su čekali u redovima za vodu. Hana je te večeri sjela na pod svoje sobe, okružena teglicama, i po prvi put otvorila onu najstariju — onu koju je napunila s bakom, posljednjeg dana kad su bile zajedno. Kad je otvorila poklopac, osjetila je miris koji ju je zaustavio u mjestu...
Kad je Hana čistila tavan nakon bakine smrti, pronašla je kutiju punu pisama. Stotine njih, uredno složenih, svako u svojoj koverti — ali nijedna koverta nije bila zalijepljena. I nijedna nije imala adresu. "Tata, baka Maria je pisala pisma koja nikad nije poslala?" upitala je Dunđa koji je stajao na ljestvama. Dundo se popeo na tavan, uzeo jedno pismo i pročitao ga. Ruke su mu zadrhtale. Uzeo je drugo. Treće. Svako pismo bilo je upućeno istoj osobi — ali to nije bilo ime koje je Hana ikad čula. "Tko je Helena?" upitala je Hana. Dundo je dugo šutio. Onda je sjeo na prašnjavi pod tavana i rekao: "Sjedi, Hana. Tvoja baka Maria imala je tajnu koju je čuvala pedeset godina. I mislim da je ova kutija njezin način da ti je konačno ispriča."
