Starija sestra
Maja je djevojčica koja vidi ljepotu tamo gdje je drugi ne traže — u napukloj šalici, u kiši koja curi niz prozor, u boji neba pet minuta prije zalaska sunca. Svoju tajnu bilježnicu ne pokazuje nikome, ali u njoj su priče i crteži koji bi rasplakali i najtvrđe srce. Ponekad se pravi da joj braća idu na živce, ali istina je da bi za Vita i Pina učinila bilo što. Ne podnosi grubost i površnost — kad netko govori glasno a ne kaže ništa, Maja tiho ode.
Maja je stajala ispod zvijezda, skicirajući njihov sjaj u svoj bilježnicu, dok se Pino borio sa svojim strahom. Gabriel ih je vodio dublje u šumu, gdje su se zvukovi postajali sve tajanstveniji i nepoznatiji. Odjednom, čudni zvuk ispunio je zrak, zaustavljajući Pina na mjestu.
Maja je bila djevojčica koja se bojala tame. Svake noći, kada bi joj mama ugasila svjetlo, Maja bi zaronila pod deku i čekala jutro. No, na njenoj ulici živjela je posebna starica — teta Margareta — koja je imala najljepši vrt u cijelom gradu. Problem je bio što teta Margareta nikada nije radila u vrtu tijekom dana. Nikada. Susjedi su šaptali o tome. "Vidjeli smo je kako kopa u ponoć." "Sadila je cvijeće u tri ujutro." "Zalijevala ruže pod zvijezdama." Svi su je smatrali čudnom. Jedne noći, kada se Maja probudila u tri ujutro i nije mogla zaspati od straha, pogledala je kroz prozor. Vidjela je tetu Margaret u vrtu, kako je čuči, ruke u zemlji, i — pjeva. Sljedećeg jutra, Maja je pokucala na njena vrata. "Gospođice Ruža, zašto radite u vrtu samo noću?" Starica ju je pogledala toplim očima i rekla: "Zato što noću, biljke rade nešto čudesno što ljudi ne znaju. A kada ti to pokažem, nikada više nećeš strahovati od tame."
Maja je naslijedila djedovu džepnu uricu. Bila je stara, izgrebena i - kasnila je. Točno tri minute svaki dan. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jednog večera dok su sjedili na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Tamo je bila mala gravura koju je Maja primijetila ranije, ali nikada nije pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina korištenja. Maja je približila sat očima i počela čitati. Kada je završila, ruke su joj podrhtavale. "Mama... to ne može biti istina?" Eva je jednostavno klimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je ovu priču samo jednom. Na dan kada sam se udala. Rekao je da će doći dan kada ćeš ti biti spremna za to. Mislim da je danas taj dan."
Mala Maja svaki dan nakon škole trčala je do radionice svog djedice Otta. Voljela je promatrati njegove vješte ruke koje su od komada drva stvarale lijepe, funkcionalne predmete. Jednog kišnog poslijepodneva, dok je kiša udarala o limeni krov radionice, Maja je primijetila nešto zanimljivo. Otto je sjedio u svom stolcu, dok je Jole, njihov vjerni pas, ležao na podu pokraj njega, a Loli, njihova mačka, sjedila je na prozoru, promatrajući vanjski svijet. “Djedice Otto,” upitala je Maja, “možeš li mi ispričati priču?” Otto se nasmiješio, obrisao ruke o svoj pregač i sjeo pokraj nje. “Naravno, Maja. Znaš li priču o starom lončaru i njegovom napuklom loncu?” Maja je znatiželjno podigla obrve, a Otto je nastavio...
