Starija sestra
Maja je djevojčica koja vidi ljepotu tamo gdje je drugi ne traže — u napukloj šalici, u kiši koja curi niz prozor, u boji neba pet minuta prije zalaska sunca. Svoju tajnu bilježnicu ne pokazuje nikome, ali u njoj su priče i crteži koji bi rasplakali i najtvrđe srce. Ponekad se pravi da joj braća idu na živce, ali istina je da bi za Vita i Pina učinila bilo što. Ne podnosi grubost i površnost — kad netko govori glasno a ne kaže ništa, Maja tiho ode.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
Maja je stajala ispod zvijezda, crtajući njihovo svjetlucanje u bilježnicu, dok se Pino borio s vlastitim strahom. Gabriel ih je poveo dublje u šumu, gdje su šumovi postajali tajanstveniji i nepoznati. Odjednom, zrak je ispunio neobičan zvuk koji je zaustavio Pina u koraku.
Maja je bila djevojčica koja se bojala mraka. Svake večeri, kad bi mama ugasila svjetlo, Maja bi se zavukla pod deku i čekala jutro. Ali u njezinoj ulici živjela je čudna starica — teta Margareta — koja je imala najljepši vrt u cijelom gradu. Problem je bio u tome što teta Margareta nikada nije radila u vrtu danju. Nikada. Susjedi su šaptali o tome. "Vidjeli smo je kako koplje u ponoć." "Sadi cvijeće u tri ujutro." "Zalijeva ruže pod zvijezdama." Svi su mislili da je čudna. Jedne noći, kad se Maja probudila u tri ujutro i nije mogla zaspati od straha, pogledala je kroz prozor. Vidjela je gospođin Margaretu kako kleči u svom vrtu, ruke u zemlji, i — pjeva. Sljedećeg jutra Maja je pokucala na njezina vrata. "Gospođo Ruža, zašto radite u vrtu samo noću?" Starica ju je pogledala toplim očima i rekla: "Zato što noću biljke rade nešto čudesno što ljudi ne znaju. I kad ti pokažem, nikad se više nećeš bojati mraka."
Maja je naslijedila djedov džepni sat. Bio je star, izgreban i — kasnio je. Svaki dan točno tri minute. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jedne večeri dok su sjedile na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Na njoj je bio ugraviran mali natpis koji je Maja prije primijetila, ali nikad pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina nošenja. Maja je prinijela sat očima i počela čitati. Kad je završila, ruke su joj drhtale. "Mama... ovo ne može biti istina?" Eva je samo kimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je tu priču samo jednom. Na dan kad sam se udavala. Rekao je da će doći dan kad ćeš i ti biti spremna čuti je. Mislim da je taj dan danas."
Malena Maja svaki je dan nakon škole trčala do radionice svog djeda Otta na kraju ulice. Voljela je gledati kako njegove vješte ruke pretvaraju komade drveta u predivne, funkcionalne predmete. Jednog kišnog popodneva, dok je kiša bubnjala po limenom krovu radionice, Maja je primijetila nešto zanimljivo. Otto je sjedio na svojoj stolici, a Jole, njihov vjerni pas, ležao je na podu kraj njega, dok je Loli, njihova mačka, sjedila na ogradi kroz prozor, promatrajući vanjski svijet. “Djede Otto,” upitala je Maja, “možeš li mi ispričati neku priču?” Otto se nasmiješio, obrisao ruke o pregaču i sjeo pokraj nje. “Naravno, Majo. Znaš li ti priču o starom lončaru i njegovoj napuknutoj posudi?” Maja je znatiželjno podigla obrve, a Otto je nastavio...
