
Noćna avantura u šumi
Listen in English
27. svibnja 2026.
Priče su generirane pomoću AI-a uz uredničku kuraciju.

Listen in English
27. svibnja 2026.
Priče su generirane pomoću AI-a uz uredničku kuraciju.

Eva i Dundo imali su rijetki slobodan dan bez djece. Otto i Maria s radošću su došli čuvati male dok je par odlučio ponovo posjetiti mjesto na kojem su se prvi put sreli. Kada su prišli starom drvenom mostu preko potoka, Eva se prisjetila te večeri, a Dundo je imao poseban poklon skriven u svom džepu.

Maja je bila djevojčica koja se bojala tame. Svake noći, kada bi joj mama ugasila svjetlo, Maja bi zaronila pod deku i čekala jutro. No, na njenoj ulici živjela je posebna starica — teta Margareta — koja je imala najljepši vrt u cijelom gradu. Problem je bio što teta Margareta nikada nije radila u vrtu tijekom dana. Nikada. Susjedi su šaptali o tome. "Vidjeli smo je kako kopa u ponoć." "Sadila je cvijeće u tri ujutro." "Zalijevala ruže pod zvijezdama." Svi su je smatrali čudnom. Jedne noći, kada se Maja probudila u tri ujutro i nije mogla zaspati od straha, pogledala je kroz prozor. Vidjela je tetu Margaret u vrtu, kako je čuči, ruke u zemlji, i — pjeva. Sljedećeg jutra, Maja je pokucala na njena vrata. "Gospođice Ruža, zašto radite u vrtu samo noću?" Starica ju je pogledala toplim očima i rekla: "Zato što noću, biljke rade nešto čudesno što ljudi ne znaju. A kada ti to pokažem, nikada više nećeš strahovati od tame."

Pino i Vito su iskočili iz auta i dotrčali do Lucaove farme. Visoka trava sjajila je žute-zelene boje pod suncem, a negdje u daljini čuo se glas donkeys Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upitao je Vito, raširenih očiju. Pino se nasmijao dok je Luca mahnuo s vrata štaglja. "Hajde, pokazat ću ti sve!" povikao je Luca. No, Jole je stajao kao zakovan ispod starog smokve, zureći u prilazeću kozu. "Tata, što je s Joleom?" pitao je Pino.

"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" Pino je upitao dok je gledao strmu stazu koja se penjala uz brdo. Dolje u dolini, mogao je vidjeti put—ravni, asfaltirani i lak. Dundo ga je pipnuo po ramenu. "Jer postoji nešto što moraš vidjeti na vrhu." Jole, njihov vjerni pas, trčao je uz njih, radosno mašući repom. Hodali su gotovo sat vremena. Pino je već osjećao umor, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kada su konačno stigli do vrha litice, pred njima su stajala dva drveta. Jedno je bilo ogromno i čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu preko pola litice. Njegove grane hrabro su se suočavale s vjetrom koji je neprekidno puhao na ovoj visini. Drugo drvo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, slomljeno i gotovo mrtvo. Tužno je škripalo na vjetru. "Oba drveta posadjena su istog dana, iz istog sjemena," Dundo je tiho rekao.