
Ljubavna priča u Vallumori
Listen in English
27. svibnja 2026.
Priče su generirane pomoću AI-a uz uredničku kuraciju.

Listen in English
27. svibnja 2026.
Priče su generirane pomoću AI-a uz uredničku kuraciju.

Kada je Vito imao tri godine, primijetio je da Mjesec ima rupu. Bar se tako činilo — svake noći Mjesec je izgledao sve manji, kao da ga netko grize. "Mama, Mjesec se lomi!" povikao je jedne noći. Mama se nasmijala. "To su samo faze, Vito. Mjesec se ne lomi." Ali Vito nije bio uvjeren. Spakirao je ljepilo, trakicu, krpu i svjetiljku u mali ruksak. "Popravit ću Mjesec," izjavio je. Njegov otac, sjedeći u dnevnoj sobi i čitajući novine, spustio je naočale i pogledao sina. Većina roditelja bi rekla, "Ne budi smiješan," ili "Idi na spavanje." No, Vitoov otac nije bio kao većina roditelja. "U redu," rekao je. "Ali će ti trebati pomoć. Poznajem nekoga tko je pokušao isto jednom." Vito ga je pogledao raširenih očiju. "Tko?" "Ja. Kada sam bio tvoje dobi, želio sam popraviti nešto što se nije moglo popraviti. Dođi, ispričat ću ti što se dogodilo..."

U malom gradu pored rijeke živio je stari djed, Otto, koji je svoj život proveo gradeći mostove. Kamene, drvene, viseće — svih vrsta. Ljudi su dolazili iz daleka da vide njegove mostove jer nijedan od njih nikada nije srušen. Ali Otto je imao neobičnu naviku. Svaki most koji je izgradio, nakon što bi ga završio, provodio bi cijelu noć na njemu. Sam, u tišini, pod zvijezdama. Njegov unuk Pino, koji je imao osam godina, odlučio je jedne večeri da ga prati. Sakrio se iza stupa i promatrao djeda kako sjedi nasred novog mosta, noge visjele preko kamenog ograde, šapćući nešto rijeci. "Dedice, s kim razgovaraš?" povikao je Pino, ne mogavši više izdržati.

Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, Dundo Otto okuplja svoju unučad oko sebe. Njegove ruke, snažne i spretnе, oblikovale su tisuće drvenih kreacija, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o učitelju," započinje, a Pino se nagne naprijed, oči mu se ispunjavaju znatiželjom. Hana sjedi tiho, dok Jole leži uz djecu, povremeno podižući glavu kao da i on prati priču.

Hana je imala neobičan običaj. Svaki put kada je padala kiša, trčala bi u dvorište s praznom staklenkom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu staklenki, svaka označena datumom i malom oznakom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitale su je njezine kolege u školi, smijući se. "To je samo voda!" No Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Marija, koja je živjela na otoku u selu, poučila ju je to prije nego što je preminula. Podijelila je s Hanom samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikada nije ponovila nikome. Jednog dana, najgora suša u posljednjih pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su postali žuti, fontane su presušile, a ljudi su čekali u dugim redovima za vodu. Te večeri, Hana je sjedila na podu svoje sobe, okružena staklenkama, i prvi put otvorila najstariju od njih — staklenku koju je napunila sa svojom bakom na posljednji dan koji su provele zajedno. Kad je otvorila poklopac, uhvatila je miris koji ju je zaustavio...