Baka (Ottova supruga)
Maria drži obitelj na okupu — i to doslovno, jer kad skuha svoju juhu, svi se pojave za stolom, čak i oni koji se svađaju. Svaki problem rješava hranom i zagrljajem, tim redoslijedom. Pjeva stare pjesme dok plete, čuva kutiju starih fotografija koje nikome ne pokazuje osim po posebnim prilikama, i miriše na lavandu i svježi kruh. Tvrdoglava je, ali samo iz ljubavi — kad kaže 'jedi', ne pita.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
Eva i Dundo imali su rijedak slobodan dan bez djece. Otto i Maria spremno su priskočili u pomoć, čuvajući mališane dok su njih dvoje odlučili posjetiti mjesto gdje su se prvi put sreli. Kako su se približavali starom drvenom mostu preko potoka, Eva se sjetila te večeri, dok je Dundo u džepu skrivao poseban dar za nju.
U najužoj ulici starog grada stajala je pekara koja nikad nije imala više od jednog kupca dnevno. Svako jutro, starica po imenu Maria zamijesila bi tijesto, isplela kiflu savršenog oblika i stavila je na prozor, gdje bi mačka Loli često spavala. Onda bi sjela i čekala. Kupac je uvijek bio isti — starac s plavim šeširom koji bi došao u točno 7:15, ostavio novčić, uzeo kiflu i otišao bez riječi. Ljudi su mislili da je Maria luda. 'Zašto ne napravi više? Zašto ne proda drugima? Njezine kifle su najbolje u gradu!' Ali Maria bi samo odmahivala rukom i govorila: 'Ne peče se za sve. Peče se za onoga kome treba.' Jednog jutra starac s plavim šeširom nije došao. 7:15. 7:30. 8:00. Kifla je stajala na prozoru i hladila se. Maria je prvi put u trideset godina počela plakati u svojoj pekari. A onda je na vrata pokucao netko koga nikad prije nije vidjela...
U kvartu pokraj rijeke živio je pas kojeg su svi zvali Jole. Bio je smeđ, s jednim bijelim uhom, i koliko se itko mogao sjetiti — uvijek je bio tu. Stare bake tvrdile su da ga pamte iz svog djetinjstva. "Nemoguće," govorili su mladi. "Psi ne žive toliko." Ali Jole je bio drugačiji. Imao je ožiljak na šapi, šepao je na stražnju nogu, jedno oko bilo mu je zatvoreno, a na repu je imao čvor. Svaka ozljeda imala je svoju priču. Mali Filip, koji se upravo preselio u kvart i nije imao prijatelje, sjedio je svaki dan na stepenicama ispred zgrade i gledao Jole kako prolazi. Jednog dana pas je sjeo pokraj njega i — Vito bi se mogao zakleti — pogledao ga onim jednim okom kao da ga razumije. "Svi kažu da si živio devet puta," prošaptao je Filip. "Je li to istina?" Pas je zazalajao. I stara gospođa Maria, koja je živjela u prizemlju i sve čula, otvorila je prozor i rekla: "Jole nije živio devet života, dječače. Ali devet puta je skoro umro. I svaki put je naučio nešto što ljudi ne znaju..." S prozora je Loli promatrala scenu sa svojim zelenim očima, kao da i sama zna tajnu.
Hana je imala čudnu naviku. Svaki put kad bi padala kiša, istrčala bi u dvorište s praznom staklenom teglom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu teglica, svaka s datumom i malenom naljepnicom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitali su je u školi. Djeca su se smijala. "To je samo voda!" Ali Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Maria, koja je živjela u selu na otoku, naučila ju je tome prije nego što je umrla. Rekla joj je samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikome nije ponovila. Jednog dana, najgora suša u pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su požutjeli, fontane presušile, ljudi su čekali u redovima za vodu. Hana je te večeri sjela na pod svoje sobe, okružena teglicama, i po prvi put otvorila onu najstariju — onu koju je napunila s bakom, posljednjeg dana kad su bile zajedno. Kad je otvorila poklopac, osjetila je miris koji ju je zaustavio u mjestu...
Kad je Hana čistila tavan nakon bakine smrti, pronašla je kutiju punu pisama. Stotine njih, uredno složenih, svako u svojoj koverti — ali nijedna koverta nije bila zalijepljena. I nijedna nije imala adresu. "Tata, baka Maria je pisala pisma koja nikad nije poslala?" upitala je Dunđa koji je stajao na ljestvama. Dundo se popeo na tavan, uzeo jedno pismo i pročitao ga. Ruke su mu zadrhtale. Uzeo je drugo. Treće. Svako pismo bilo je upućeno istoj osobi — ali to nije bilo ime koje je Hana ikad čula. "Tko je Helena?" upitala je Hana. Dundo je dugo šutio. Onda je sjeo na prašnjavi pod tavana i rekao: "Sjedi, Hana. Tvoja baka Maria imala je tajnu koju je čuvala pedeset godina. I mislim da je ova kutija njezin način da ti je konačno ispriča."
U malom gradu pokraj rijeke živio je stari djed Otto koji je cijeli život gradio mostove. Kamene, drvene, viseće — svakakve. Ljudi su dolazili iz dalekih krajeva da vide njegove mostove, jer nijedan se nikada nije srušio. Ali Otto je imao jednu neobičnu naviku. Svaki most koji bi izgradio, on bi — nakon što ga završi — na njemu proveo cijelu noć. Sam, u tišini, pod zvijezdama. Njegov unuk Pino, koji je imao osam godina, jedne ga je večeri odlučio pratiti. Sakrio se iza stuba i gledao djeda kako sjedi na sredini novog mosta, nogu prebačenih preko kamene ograde, i šapće nešto rijeci. "Djede, s kim razgovaraš?" viknuo je Pino, više ne mogavši izdržati.
