Tata
Dundo je tata koji više voli pokazati nego reći. Umjesto da kaže 'volim te', odvest će te na planinu i zajedno ćete gledati kako sunce izlazi. Popravlja sve po kući — od slavine do slomljenog srca. Kuha najbolji roštilj na svijetu i uči djecu da nikad ne odustanu prerano. Ponekad se muči s riječima, ali kad zagrli — ne treba mu nijedna.
Eva i Dundo imali su rijetki slobodan dan bez djece. Otto i Maria s radošću su došli čuvati male dok je par odlučio ponovo posjetiti mjesto na kojem su se prvi put sreli. Kada su prišli starom drvenom mostu preko potoka, Eva se prisjetila te večeri, a Dundo je imao poseban poklon skriven u svom džepu.
U dvorištu je ležala slomljena gugalica, a Dundo i Pino spremali su se da je poprave. Mali Vito sjedio je na travi, držeći kutiju s vijcima, dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upita Pino, dok je Eva gledala i smiješkala se s prozora.
Pino i Vito su iskočili iz auta i dotrčali do Lucaove farme. Visoka trava sjajila je žute-zelene boje pod suncem, a negdje u daljini čuo se glas donkeys Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upitao je Vito, raširenih očiju. Pino se nasmijao dok je Luca mahnuo s vrata štaglja. "Hajde, pokazat ću ti sve!" povikao je Luca. No, Jole je stajao kao zakovan ispod starog smokve, zureći u prilazeću kozu. "Tata, što je s Joleom?" pitao je Pino.
Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, Dundo Otto okuplja svoju unučad oko sebe. Njegove ruke, snažne i spretnе, oblikovale su tisuće drvenih kreacija, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o učitelju," započinje, a Pino se nagne naprijed, oči mu se ispunjavaju znatiželjom. Hana sjedi tiho, dok Jole leži uz djecu, povremeno podižući glavu kao da i on prati priču.
Kada je Hana čistila tavan nakon bake, pronašla je kutiju punu pisama. Stotine njih, uredno složenih, svako u svom omotu—ali nijedan omot nije bio zatvoren. I nijedan nije imao adresu. "Tata, je li baka Maria pisala pisma koja nikad nije poslala?" upitala je Dundu, koji je stajao na ljestvama. Dundo je ušao na tavan, uzeo pismo i pročitao ga. Ruke su mu drhtale. Uzeo je još jedno. Treće. Svako pismo bilo je adresirano istoj osobi—ali to nije bilo ime koje je Hana ikada čula. "Tko je Helena?" pitala je Hana. Dundo je dugo šutio. Potom je sjeo na prašnjavi tavan i rekao: "Sjedni, Hana. Tvoja baka Maria čuvala je tajnu pedeset godina. I mislim da je ova kutija njen način da ti konačno ispriča."
"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" Pino je upitao dok je gledao strmu stazu koja se penjala uz brdo. Dolje u dolini, mogao je vidjeti put—ravni, asfaltirani i lak. Dundo ga je pipnuo po ramenu. "Jer postoji nešto što moraš vidjeti na vrhu." Jole, njihov vjerni pas, trčao je uz njih, radosno mašući repom. Hodali su gotovo sat vremena. Pino je već osjećao umor, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kada su konačno stigli do vrha litice, pred njima su stajala dva drveta. Jedno je bilo ogromno i čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu preko pola litice. Njegove grane hrabro su se suočavale s vjetrom koji je neprekidno puhao na ovoj visini. Drugo drvo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, slomljeno i gotovo mrtvo. Tužno je škripalo na vjetru. "Oba drveta posadjena su istog dana, iz istog sjemena," Dundo je tiho rekao.
