
Gugalica i Lekcija
Listen in English
27. svibnja 2026.
Priče su generirane pomoću AI-a uz uredničku kuraciju.

Listen in English
27. svibnja 2026.
Priče su generirane pomoću AI-a uz uredničku kuraciju.

Eva i Dundo imali su rijetki slobodan dan bez djece. Otto i Maria s radošću su došli čuvati male dok je par odlučio ponovo posjetiti mjesto na kojem su se prvi put sreli. Kada su prišli starom drvenom mostu preko potoka, Eva se prisjetila te večeri, a Dundo je imao poseban poklon skriven u svom džepu.

Pino i Vito su iskočili iz auta i dotrčali do Lucaove farme. Visoka trava sjajila je žute-zelene boje pod suncem, a negdje u daljini čuo se glas donkeys Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upitao je Vito, raširenih očiju. Pino se nasmijao dok je Luca mahnuo s vrata štaglja. "Hajde, pokazat ću ti sve!" povikao je Luca. No, Jole je stajao kao zakovan ispod starog smokve, zureći u prilazeću kozu. "Tata, što je s Joleom?" pitao je Pino.

U podrumu stare zgrade na trgu, nalazila se knjižnica koja nije bila na niti jednoj karti. Nije imala oznaku, nema radno vrijeme, a vrata se otvaraju samo za neke. Hana je slučajno naletjela na nju, bježeći od kiše. Spustila se po mokrim stepenicama, gurnula teška drvena vrata i ušla u prostoriju ispunjenu knjigama od poda do plafona. Mirisalo je na staru papir, drvo i nešto slatko—kao med pomiješan s prašinom. Za stolom je sjedila Helena, Evin sestra, noseći osmijeh koji je obećavao avanture. Loli, obiteljska mačka, smjestila se na polici, promatrajući Hanu svojim zelenim očima. "Samo naprijed, ali ne biraj," rekla je Helena, ne podižući pogled s knjige u rukama. "Što?" Hana je bila zbunjena. "U ovoj knjižnici, ti ne biraš knjige. Knjige biraju tebe."

Hana je imala neobičan običaj. Svaki put kada je padala kiša, trčala bi u dvorište s praznom staklenkom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu staklenki, svaka označena datumom i malom oznakom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitale su je njezine kolege u školi, smijući se. "To je samo voda!" No Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Marija, koja je živjela na otoku u selu, poučila ju je to prije nego što je preminula. Podijelila je s Hanom samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikada nije ponovila nikome. Jednog dana, najgora suša u posljednjih pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su postali žuti, fontane su presušile, a ljudi su čekali u dugim redovima za vodu. Te večeri, Hana je sjedila na podu svoje sobe, okružena staklenkama, i prvi put otvorila najstariju od njih — staklenku koju je napunila sa svojom bakom na posljednji dan koji su provele zajedno. Kad je otvorila poklopac, uhvatila je miris koji ju je zaustavio...