Najmlađi sin
Vito je najmlađi u obitelji i cijeli svijet mu je čudo. Pita 'zašto?' dvadeset puta dnevno — zašto je nebo plavo, zašto pas ima rep, zašto baka stavlja sol u juhu. Svaku stvar želi dotaknuti, svaki kamen pokupiti, svakog kukca pogledati izbliza. Obožava starijeg brata Pina i prati ga svugdje. Najsretniji je kad sjedi djedi Ottu u krilu i sluša priču, ili kad trči za Joletom po dvorištu. Još ne razumije sve što mu odrasli govore, ali osjeća sve — i to je ono što ga čini posebnim.
Pino i Vito su iskočili iz auta i dotrčali do Lucaove farme. Visoka trava sjajila je žute-zelene boje pod suncem, a negdje u daljini čuo se glas donkeys Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upitao je Vito, raširenih očiju. Pino se nasmijao dok je Luca mahnuo s vrata štaglja. "Hajde, pokazat ću ti sve!" povikao je Luca. No, Jole je stajao kao zakovan ispod starog smokve, zureći u prilazeću kozu. "Tata, što je s Joleom?" pitao je Pino.
U dvorištu je ležala slomljena gugalica, a Dundo i Pino spremali su se da je poprave. Mali Vito sjedio je na travi, držeći kutiju s vijcima, dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upita Pino, dok je Eva gledala i smiješkala se s prozora.
Kada je Vito imao tri godine, primijetio je da Mjesec ima rupu. Bar se tako činilo — svake noći Mjesec je izgledao sve manji, kao da ga netko grize. "Mama, Mjesec se lomi!" povikao je jedne noći. Mama se nasmijala. "To su samo faze, Vito. Mjesec se ne lomi." Ali Vito nije bio uvjeren. Spakirao je ljepilo, trakicu, krpu i svjetiljku u mali ruksak. "Popravit ću Mjesec," izjavio je. Njegov otac, sjedeći u dnevnoj sobi i čitajući novine, spustio je naočale i pogledao sina. Većina roditelja bi rekla, "Ne budi smiješan," ili "Idi na spavanje." No, Vitoov otac nije bio kao većina roditelja. "U redu," rekao je. "Ali će ti trebati pomoć. Poznajem nekoga tko je pokušao isto jednom." Vito ga je pogledao raširenih očiju. "Tko?" "Ja. Kada sam bio tvoje dobi, želio sam popraviti nešto što se nije moglo popraviti. Dođi, ispričat ću ti što se dogodilo..."
U susjedstvu uz rijeku, živio je pas kojeg su svi zvali Jole. Bio je smeđi, s jednim bijelim uhom, i koliko se tko mogao sjetiti, oduvijek je bio tu. Starice su tvrdile da se sjećaju njega iz svog djetinjstva. "Nemoguće," rekle su mlade. "Psi ne žive tako dugo." Ali Jole je bio drugačiji. Imao je ožiljak na šapi, hudio je na stražnjoj nozi, jedno oko mu je bilo zatvoreno, a na repu je imao čvor. Svaka ozljeda imala je svoju priču. Mali Filip, koji se upravo preselio u kvart i nije imao prijatelje, svaki dan je sjedio na stepenicama ispred zgrade, promatrajući kako Jole prolazi. Jednoga dana, pas je sjeo pored njega i — Vito bi se mogao zakleti — gleda ga s tim jednim okom kao da ga razumije. "Svi govore da si živio devet puta," šapnuo je Filip. "Je li to istina?" Pas je zalajao. Stara gospođa Maria, koja je živjela u prizemlju i čula sve, otvorila je prozor i rekla: "Jole nije živio devet života, dječače. Ali devet puta skoro je umro. I svaki put, naučio je nešto što ljudi ne znaju..." Iz prozora, Loli je promatrala scenu svojim zelenim očima, kao da i sama zna tajnu.
Hana je imala neobičan običaj. Svaki put kada je padala kiša, trčala bi u dvorište s praznom staklenkom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu staklenki, svaka označena datumom i malom oznakom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitale su je njezine kolege u školi, smijući se. "To je samo voda!" No Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Marija, koja je živjela na otoku u selu, poučila ju je to prije nego što je preminula. Podijelila je s Hanom samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikada nije ponovila nikome. Jednog dana, najgora suša u posljednjih pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su postali žuti, fontane su presušile, a ljudi su čekali u dugim redovima za vodu. Te večeri, Hana je sjedila na podu svoje sobe, okružena staklenkama, i prvi put otvorila najstariju od njih — staklenku koju je napunila sa svojom bakom na posljednji dan koji su provele zajedno. Kad je otvorila poklopac, uhvatila je miris koji ju je zaustavio...
Maja je naslijedila djedovu džepnu uricu. Bila je stara, izgrebena i - kasnila je. Točno tri minute svaki dan. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jednog večera dok su sjedili na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Tamo je bila mala gravura koju je Maja primijetila ranije, ali nikada nije pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina korištenja. Maja je približila sat očima i počela čitati. Kada je završila, ruke su joj podrhtavale. "Mama... to ne može biti istina?" Eva je jednostavno klimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je ovu priču samo jednom. Na dan kada sam se udala. Rekao je da će doći dan kada ćeš ti biti spremna za to. Mislim da je danas taj dan."
"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" Pino je upitao dok je gledao strmu stazu koja se penjala uz brdo. Dolje u dolini, mogao je vidjeti put—ravni, asfaltirani i lak. Dundo ga je pipnuo po ramenu. "Jer postoji nešto što moraš vidjeti na vrhu." Jole, njihov vjerni pas, trčao je uz njih, radosno mašući repom. Hodali su gotovo sat vremena. Pino je već osjećao umor, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kada su konačno stigli do vrha litice, pred njima su stajala dva drveta. Jedno je bilo ogromno i čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu preko pola litice. Njegove grane hrabro su se suočavale s vjetrom koji je neprekidno puhao na ovoj visini. Drugo drvo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, slomljeno i gotovo mrtvo. Tužno je škripalo na vjetru. "Oba drveta posadjena su istog dana, iz istog sjemena," Dundo je tiho rekao.
