Obiteljski pas
Jole je pas koji osjeća sve. Kad je Vito tužan, Jole mu legne na noge i čeka. Kad je Pino veseo, Jole trči za njim po dvorištu dok obojica ne padnu od smijeha. Blago šepa na stražnju nogu — od kad je kao štene skočio u potok i izvukao malog Pina koji je upao. Otto ga je pronašao na cesti kao šteneta i donio kući, i od tada je Jole srce obitelji s četiri noge. Voli trčanje po polju, grickanje štapova i spavanje na suncu — ali najviše voli Pinov krevet.
Pino i Vito su skočili iz auta i potrčali prema Lucinoj farmi. Visoka trava žutozeleno je svijetlila pod suncem, a negdje iz daljine čuo se zov magarca Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upita Vito, širom otvorenih očiju. Pino se nasmiješi, dok je Luca već mahao s vrata staje. "Dođite, pokazat ću vam sve!" povika Luca. No, Jole se ukočio ispod stare smokve, zureći u kozu koja se približavala. "Tata, što ćemo s Joleom?" obrati se Pino.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
U dvorištu je ležala slomljena ljuljačka, a Dundo i Pino su se spremali popraviti je. Mali Vito je sjedio na travi i držao kutiju s vijcima dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upitao je Pino, dok je Eva kroz prozor gledala i smiješila se.
Kad je Vito imao tri godine, primijetio je da Mjesec ima rupu. Barem je tako izgledalo — svake noći Mjesec bi bio manji i manji, kao da ga netko grize. "Mama, Mjesec se kvari!" vikao je jedne noći. Mama se nasmijala. "To su mijene, Vito. Mjesec se ne kvari." Ali Vito nije bio uvjeren. Uzeo je ljepilo, selotejp, krpice i bateriju i stavio ih u mali ruksak. "Idem popraviti Mjesec," objavio je. Otac, koji je sjedio u dnevnom boravku i čitao novine, spustio je naočale i pogledao sina. Većina roditelja rekla bi: "Ne budi smiješan." Ili: "Idi spavati." Ali Vitov otac nije bio većina roditelja. "U redu," rekao je. "Ali trebat će ti pomoć. Znam nekoga tko je jednom pokušao isto." Vito ga je pogledao širom otvorenih očiju. "Tko?" "Ja. Kad sam bio tvoj, jednako sam htio popraviti nešto što se ne da popraviti. Hajde, ispričat ću ti što se dogodilo..."
U kvartu pokraj rijeke živio je pas kojeg su svi zvali Jole. Bio je smeđ, s jednim bijelim uhom, i koliko se itko mogao sjetiti — uvijek je bio tu. Stare bake tvrdile su da ga pamte iz svog djetinjstva. "Nemoguće," govorili su mladi. "Psi ne žive toliko." Ali Jole je bio drugačiji. Imao je ožiljak na šapi, šepao je na stražnju nogu, jedno oko bilo mu je zatvoreno, a na repu je imao čvor. Svaka ozljeda imala je svoju priču. Mali Filip, koji se upravo preselio u kvart i nije imao prijatelje, sjedio je svaki dan na stepenicama ispred zgrade i gledao Jole kako prolazi. Jednog dana pas je sjeo pokraj njega i — Vito bi se mogao zakleti — pogledao ga onim jednim okom kao da ga razumije. "Svi kažu da si živio devet puta," prošaptao je Filip. "Je li to istina?" Pas je zazalajao. I stara gospođa Maria, koja je živjela u prizemlju i sve čula, otvorila je prozor i rekla: "Jole nije živio devet života, dječače. Ali devet puta je skoro umro. I svaki put je naučio nešto što ljudi ne znaju..." S prozora je Loli promatrala scenu sa svojim zelenim očima, kao da i sama zna tajnu.
Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, djed Otto okuplja unuke oko sebe. Njegove ruke, snažne i vješte, oblikovale su tisuće drvenih djela, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o jednom učitelju," započinje on, a Pino se već nagnuo naprijed, očiju punih radoznalosti. Hana sjedi tiha, dok Jole leži kraj djece, povremeno podiže glavu kao da i on prati priču.
Hana je imala čudnu naviku. Svaki put kad bi padala kiša, istrčala bi u dvorište s praznom staklenom teglom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu teglica, svaka s datumom i malenom naljepnicom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitali su je u školi. Djeca su se smijala. "To je samo voda!" Ali Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Maria, koja je živjela u selu na otoku, naučila ju je tome prije nego što je umrla. Rekla joj je samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikome nije ponovila. Jednog dana, najgora suša u pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su požutjeli, fontane presušile, ljudi su čekali u redovima za vodu. Hana je te večeri sjela na pod svoje sobe, okružena teglicama, i po prvi put otvorila onu najstariju — onu koju je napunila s bakom, posljednjeg dana kad su bile zajedno. Kad je otvorila poklopac, osjetila je miris koji ju je zaustavio u mjestu...
"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" pitao je Pino gledajući strmu stazu koja je vijugala uz brdo. Dolje u dolini vidio je cestu — ravnu, asfaltiranu, laku. Dundo ga je potapšao po ramenu. "Jer na vrhu postoji nešto što moraš vidjeti." Jole, njihov vjerni pas, trčkarao je uz njih, veselo mašući repom. Hodali su skoro sat vremena. Pino je već bio umoran, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kad su napokon stigli na vrh litice, pred njima su stajala dva stabla. Jedno je bilo ogromno, čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu na pola litice. Njegove grane prkosile su vjetru koji je na toj visini puhao bez prestanka. Drugo stablo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, izlomljeno, gotovo mrtvo. Samo je tužno škripalo na vjetru. "Oba stabla posađena su istog dana, iz istog sjemena," rekao je Dundo tiho.
Malena Maja svaki je dan nakon škole trčala do radionice svog djeda Otta na kraju ulice. Voljela je gledati kako njegove vješte ruke pretvaraju komade drveta u predivne, funkcionalne predmete. Jednog kišnog popodneva, dok je kiša bubnjala po limenom krovu radionice, Maja je primijetila nešto zanimljivo. Otto je sjedio na svojoj stolici, a Jole, njihov vjerni pas, ležao je na podu kraj njega, dok je Loli, njihova mačka, sjedila na ogradi kroz prozor, promatrajući vanjski svijet. “Djede Otto,” upitala je Maja, “možeš li mi ispričati neku priču?” Otto se nasmiješio, obrisao ruke o pregaču i sjeo pokraj nje. “Naravno, Majo. Znaš li ti priču o starom lončaru i njegovoj napuknutoj posudi?” Maja je znatiželjno podigla obrve, a Otto je nastavio...
