
Stariji brat
Pino je stariji brat koji u oblacima vidi zmajeve, a u lokvi more. Živi u svijetu gdje je sve moguće — čarolije postoje, drveće razgovara, a Jole razumije svaku riječ. Voli kad mu djed Otto priča, ali za razliku od malog Vita koji samo sluša, Pino postavlja teža pitanja — 'ali zašto je to tako?', 'je li to pravedno?', 'što bi se dogodilo da je drugačije?'. Pazi na Vita i uvijek mu objašnjava stvari na svoj način, ponekad točno a ponekad potpuno krivo, što baku Mariju uvijek nasmije.

Pino i Vito su iskočili iz auta i dotrčali do Lucaove farme. Visoka trava sjajila je žute-zelene boje pod suncem, a negdje u daljini čuo se glas donkeys Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upitao je Vito, raširenih očiju. Pino se nasmijao dok je Luca mahnuo s vrata štaglja. "Hajde, pokazat ću ti sve!" povikao je Luca. No, Jole je stajao kao zakovan ispod starog smokve, zureći u prilazeću kozu. "Tata, što je s Joleom?" pitao je Pino.

Maja je stajala ispod zvijezda, skicirajući njihov sjaj u svoj bilježnicu, dok se Pino borio sa svojim strahom. Gabriel ih je vodio dublje u šumu, gdje su se zvukovi postajali sve tajanstveniji i nepoznatiji. Odjednom, čudni zvuk ispunio je zrak, zaustavljajući Pina na mjestu.

U dvorištu je ležala slomljena gugalica, a Dundo i Pino spremali su se da je poprave. Mali Vito sjedio je na travi, držeći kutiju s vijcima, dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upita Pino, dok je Eva gledala i smiješkala se s prozora.

Kada je Vito imao tri godine, primijetio je da Mjesec ima rupu. Bar se tako činilo — svake noći Mjesec je izgledao sve manji, kao da ga netko grize. "Mama, Mjesec se lomi!" povikao je jedne noći. Mama se nasmijala. "To su samo faze, Vito. Mjesec se ne lomi." Ali Vito nije bio uvjeren. Spakirao je ljepilo, trakicu, krpu i svjetiljku u mali ruksak. "Popravit ću Mjesec," izjavio je. Njegov otac, sjedeći u dnevnoj sobi i čitajući novine, spustio je naočale i pogledao sina. Većina roditelja bi rekla, "Ne budi smiješan," ili "Idi na spavanje." No, Vitoov otac nije bio kao većina roditelja. "U redu," rekao je. "Ali će ti trebati pomoć. Poznajem nekoga tko je pokušao isto jednom." Vito ga je pogledao raširenih očiju. "Tko?" "Ja. Kada sam bio tvoje dobi, želio sam popraviti nešto što se nije moglo popraviti. Dođi, ispričat ću ti što se dogodilo..."

Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, Dundo Otto okuplja svoju unučad oko sebe. Njegove ruke, snažne i spretnе, oblikovale su tisuće drvenih kreacija, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o učitelju," započinje, a Pino se nagne naprijed, oči mu se ispunjavaju znatiželjom. Hana sjedi tiho, dok Jole leži uz djecu, povremeno podižući glavu kao da i on prati priču.

U malom gradu pored rijeke živio je stari djed, Otto, koji je svoj život proveo gradeći mostove. Kamene, drvene, viseće — svih vrsta. Ljudi su dolazili iz daleka da vide njegove mostove jer nijedan od njih nikada nije srušen. Ali Otto je imao neobičnu naviku. Svaki most koji je izgradio, nakon što bi ga završio, provodio bi cijelu noć na njemu. Sam, u tišini, pod zvijezdama. Njegov unuk Pino, koji je imao osam godina, odlučio je jedne večeri da ga prati. Sakrio se iza stupa i promatrao djeda kako sjedi nasred novog mosta, noge visjele preko kamenog ograde, šapćući nešto rijeci. "Dedice, s kim razgovaraš?" povikao je Pino, ne mogavši više izdržati.

Maja je naslijedila djedovu džepnu uricu. Bila je stara, izgrebena i - kasnila je. Točno tri minute svaki dan. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jednog večera dok su sjedili na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Tamo je bila mala gravura koju je Maja primijetila ranije, ali nikada nije pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina korištenja. Maja je približila sat očima i počela čitati. Kada je završila, ruke su joj podrhtavale. "Mama... to ne može biti istina?" Eva je jednostavno klimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je ovu priču samo jednom. Na dan kada sam se udala. Rekao je da će doći dan kada ćeš ti biti spremna za to. Mislim da je danas taj dan."

"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" Pino je upitao dok je gledao strmu stazu koja se penjala uz brdo. Dolje u dolini, mogao je vidjeti put—ravni, asfaltirani i lak. Dundo ga je pipnuo po ramenu. "Jer postoji nešto što moraš vidjeti na vrhu." Jole, njihov vjerni pas, trčao je uz njih, radosno mašući repom. Hodali su gotovo sat vremena. Pino je već osjećao umor, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kada su konačno stigli do vrha litice, pred njima su stajala dva drveta. Jedno je bilo ogromno i čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu preko pola litice. Njegove grane hrabro su se suočavale s vjetrom koji je neprekidno puhao na ovoj visini. Drugo drvo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, slomljeno i gotovo mrtvo. Tužno je škripalo na vjetru. "Oba drveta posadjena su istog dana, iz istog sjemena," Dundo je tiho rekao.