Stariji brat
Pino je stariji brat koji u oblacima vidi zmajeve, a u lokvi more. Živi u svijetu gdje je sve moguće — čarolije postoje, drveće razgovara, a Jole razumije svaku riječ. Voli kad mu djed Otto priča, ali za razliku od malog Vita koji samo sluša, Pino postavlja teža pitanja — 'ali zašto je to tako?', 'je li to pravedno?', 'što bi se dogodilo da je drugačije?'. Pazi na Vita i uvijek mu objašnjava stvari na svoj način, ponekad točno a ponekad potpuno krivo, što baku Mariju uvijek nasmije.
Pino i Vito su skočili iz auta i potrčali prema Lucinoj farmi. Visoka trava žutozeleno je svijetlila pod suncem, a negdje iz daljine čuo se zov magarca Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upita Vito, širom otvorenih očiju. Pino se nasmiješi, dok je Luca već mahao s vrata staje. "Dođite, pokazat ću vam sve!" povika Luca. No, Jole se ukočio ispod stare smokve, zureći u kozu koja se približavala. "Tata, što ćemo s Joleom?" obrati se Pino.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
Maja je stajala ispod zvijezda, crtajući njihovo svjetlucanje u bilježnicu, dok se Pino borio s vlastitim strahom. Gabriel ih je poveo dublje u šumu, gdje su šumovi postajali tajanstveniji i nepoznati. Odjednom, zrak je ispunio neobičan zvuk koji je zaustavio Pina u koraku.
U dvorištu je ležala slomljena ljuljačka, a Dundo i Pino su se spremali popraviti je. Mali Vito je sjedio na travi i držao kutiju s vijcima dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upitao je Pino, dok je Eva kroz prozor gledala i smiješila se.
Kad je Vito imao tri godine, primijetio je da Mjesec ima rupu. Barem je tako izgledalo — svake noći Mjesec bi bio manji i manji, kao da ga netko grize. "Mama, Mjesec se kvari!" vikao je jedne noći. Mama se nasmijala. "To su mijene, Vito. Mjesec se ne kvari." Ali Vito nije bio uvjeren. Uzeo je ljepilo, selotejp, krpice i bateriju i stavio ih u mali ruksak. "Idem popraviti Mjesec," objavio je. Otac, koji je sjedio u dnevnom boravku i čitao novine, spustio je naočale i pogledao sina. Većina roditelja rekla bi: "Ne budi smiješan." Ili: "Idi spavati." Ali Vitov otac nije bio većina roditelja. "U redu," rekao je. "Ali trebat će ti pomoć. Znam nekoga tko je jednom pokušao isto." Vito ga je pogledao širom otvorenih očiju. "Tko?" "Ja. Kad sam bio tvoj, jednako sam htio popraviti nešto što se ne da popraviti. Hajde, ispričat ću ti što se dogodilo..."
Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, djed Otto okuplja unuke oko sebe. Njegove ruke, snažne i vješte, oblikovale su tisuće drvenih djela, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o jednom učitelju," započinje on, a Pino se već nagnuo naprijed, očiju punih radoznalosti. Hana sjedi tiha, dok Jole leži kraj djece, povremeno podiže glavu kao da i on prati priču.
U malom gradu pokraj rijeke živio je stari djed Otto koji je cijeli život gradio mostove. Kamene, drvene, viseće — svakakve. Ljudi su dolazili iz dalekih krajeva da vide njegove mostove, jer nijedan se nikada nije srušio. Ali Otto je imao jednu neobičnu naviku. Svaki most koji bi izgradio, on bi — nakon što ga završi — na njemu proveo cijelu noć. Sam, u tišini, pod zvijezdama. Njegov unuk Pino, koji je imao osam godina, jedne ga je večeri odlučio pratiti. Sakrio se iza stuba i gledao djeda kako sjedi na sredini novog mosta, nogu prebačenih preko kamene ograde, i šapće nešto rijeci. "Djede, s kim razgovaraš?" viknuo je Pino, više ne mogavši izdržati.
Maja je naslijedila djedov džepni sat. Bio je star, izgreban i — kasnio je. Svaki dan točno tri minute. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jedne večeri dok su sjedile na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Na njoj je bio ugraviran mali natpis koji je Maja prije primijetila, ali nikad pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina nošenja. Maja je prinijela sat očima i počela čitati. Kad je završila, ruke su joj drhtale. "Mama... ovo ne može biti istina?" Eva je samo kimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je tu priču samo jednom. Na dan kad sam se udavala. Rekao je da će doći dan kad ćeš i ti biti spremna čuti je. Mislim da je taj dan danas."
"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" pitao je Pino gledajući strmu stazu koja je vijugala uz brdo. Dolje u dolini vidio je cestu — ravnu, asfaltiranu, laku. Dundo ga je potapšao po ramenu. "Jer na vrhu postoji nešto što moraš vidjeti." Jole, njihov vjerni pas, trčkarao je uz njih, veselo mašući repom. Hodali su skoro sat vremena. Pino je već bio umoran, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kad su napokon stigli na vrh litice, pred njima su stajala dva stabla. Jedno je bilo ogromno, čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu na pola litice. Njegove grane prkosile su vjetru koji je na toj visini puhao bez prestanka. Drugo stablo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, izlomljeno, gotovo mrtvo. Samo je tužno škripalo na vjetru. "Oba stabla posađena su istog dana, iz istog sjemena," rekao je Dundo tiho.
