Poučne priče o životu, mudrost kroz pripovijedanje
“Priče za laku noć koje ostaju s tobom dugo nakon što se ugase svjetla”
Pino i Vito su skočili iz auta i potrčali prema Lucinoj farmi. Visoka trava žutozeleno je svijetlila pod suncem, a negdje iz daljine čuo se zov magarca Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upita Vito, širom otvorenih očiju. Pino se nasmiješi, dok je Luca već mahao s vrata staje. "Dođite, pokazat ću vam sve!" povika Luca. No, Jole se ukočio ispod stare smokve, zureći u kozu koja se približavala. "Tata, što ćemo s Joleom?" obrati se Pino.
Maja je stajala ispod zvijezda, crtajući njihovo svjetlucanje u bilježnicu, dok se Pino borio s vlastitim strahom. Gabriel ih je poveo dublje u šumu, gdje su šumovi postajali tajanstveniji i nepoznati. Odjednom, zrak je ispunio neobičan zvuk koji je zaustavio Pina u koraku.
U podrumu stare zgrade na trgu postojala je knjižnica koje nije bilo na nijednoj karti. Nije imala natpis, nije imala radno vrijeme, a vrata su se otvarala samo nekima. Hana je na nju naišla slučajno, bježeći od kiše. Spustila se niz mokre stepenice, gurnula teška drvena vrata i ušla u prostoriju punu knjiga od poda do stropa. Mirisalo je na stari papir, drvo i nešto slatko — kao med pomiješan s prašinom. Za stolom je sjedila Helena, Evina sestra, s osmijehom koji je obećavao avanture. Loli, obiteljska mačka, sklupčala se na polici i promatrala Hanu svojim zelenim očima. "Izvoli, ali ne biraj," rekla je Helena, ne podižući pogled s knjige u rukama. "Što?" Hana je bila zbunjena. "U ovoj knjižnici ti ne biraš knjige. Knjige biraju tebe."
U kvartu pokraj rijeke živio je pas kojeg su svi zvali Jole. Bio je smeđ, s jednim bijelim uhom, i koliko se itko mogao sjetiti — uvijek je bio tu. Stare bake tvrdile su da ga pamte iz svog djetinjstva. "Nemoguće," govorili su mladi. "Psi ne žive toliko." Ali Jole je bio drugačiji. Imao je ožiljak na šapi, šepao je na stražnju nogu, jedno oko bilo mu je zatvoreno, a na repu je imao čvor. Svaka ozljeda imala je svoju priču. Mali Filip, koji se upravo preselio u kvart i nije imao prijatelje, sjedio je svaki dan na stepenicama ispred zgrade i gledao Jole kako prolazi. Jednog dana pas je sjeo pokraj njega i — Vito bi se mogao zakleti — pogledao ga onim jednim okom kao da ga razumije. "Svi kažu da si živio devet puta," prošaptao je Filip. "Je li to istina?" Pas je zazalajao. I stara gospođa Maria, koja je živjela u prizemlju i sve čula, otvorila je prozor i rekla: "Jole nije živio devet života, dječače. Ali devet puta je skoro umro. I svaki put je naučio nešto što ljudi ne znaju..." S prozora je Loli promatrala scenu sa svojim zelenim očima, kao da i sama zna tajnu.
Hana je imala čudnu naviku. Svaki put kad bi padala kiša, istrčala bi u dvorište s praznom staklenom teglom i skupljala kišnicu. Na policama njezine sobe stajalo je više od stotinu teglica, svaka s datumom i malenom naljepnicom. "Hana, zašto skupljaš kišu?" pitali su je u školi. Djeca su se smijala. "To je samo voda!" Ali Hana je znala nešto što drugi nisu. Njezina baka Maria, koja je živjela u selu na otoku, naučila ju je tome prije nego što je umrla. Rekla joj je samo jednu rečenicu — rečenicu koju Hana nikome nije ponovila. Jednog dana, najgora suša u pedeset godina pogodila je grad. Parkovi su požutjeli, fontane presušile, ljudi su čekali u redovima za vodu. Hana je te večeri sjela na pod svoje sobe, okružena teglicama, i po prvi put otvorila onu najstariju — onu koju je napunila s bakom, posljednjeg dana kad su bile zajedno. Kad je otvorila poklopac, osjetila je miris koji ju je zaustavio u mjestu...
Maja je bila djevojčica koja se bojala mraka. Svake večeri, kad bi mama ugasila svjetlo, Maja bi se zavukla pod deku i čekala jutro. Ali u njezinoj ulici živjela je čudna starica — teta Margareta — koja je imala najljepši vrt u cijelom gradu. Problem je bio u tome što teta Margareta nikada nije radila u vrtu danju. Nikada. Susjedi su šaptali o tome. "Vidjeli smo je kako koplje u ponoć." "Sadi cvijeće u tri ujutro." "Zalijeva ruže pod zvijezdama." Svi su mislili da je čudna. Jedne noći, kad se Maja probudila u tri ujutro i nije mogla zaspati od straha, pogledala je kroz prozor. Vidjela je gospođin Margaretu kako kleči u svom vrtu, ruke u zemlji, i — pjeva. Sljedećeg jutra Maja je pokucala na njezina vrata. "Gospođo Ruža, zašto radite u vrtu samo noću?" Starica ju je pogledala toplim očima i rekla: "Zato što noću biljke rade nešto čudesno što ljudi ne znaju. I kad ti pokažem, nikad se više nećeš bojati mraka."
