Bilo jednom u Vallumori
Toplo napisane, lijepo pripovijedane, stvorene s ljubavlju za obitelji koje se vraćaju svake noći.
Poučne priče o životu, mudrost kroz pripovijedanje
Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, Dundo Otto okuplja svoju unučad oko sebe. Njegove ruke, snažne i spretnе, oblikovale su tisuće drvenih kreacija, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o učitelju," započinje, a Pino se nagne naprijed, oči mu se ispunjavaju znatiželjom. Hana sjedi tiho, dok Jole leži uz djecu, povremeno podižući glavu kao da i on prati priču.
Kada je Hana čistila tavan nakon bake, pronašla je kutiju punu pisama. Stotine njih, uredno složenih, svako u svom omotu—ali nijedan omot nije bio zatvoren. I nijedan nije imao adresu. "Tata, je li baka Maria pisala pisma koja nikad nije poslala?" upitala je Dundu, koji je stajao na ljestvama. Dundo je ušao na tavan, uzeo pismo i pročitao ga. Ruke su mu drhtale. Uzeo je još jedno. Treće. Svako pismo bilo je adresirano istoj osobi—ali to nije bilo ime koje je Hana ikada čula. "Tko je Helena?" pitala je Hana. Dundo je dugo šutio. Potom je sjeo na prašnjavi tavan i rekao: "Sjedni, Hana. Tvoja baka Maria čuvala je tajnu pedeset godina. I mislim da je ova kutija njen način da ti konačno ispriča."
"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" Pino je upitao dok je gledao strmu stazu koja se penjala uz brdo. Dolje u dolini, mogao je vidjeti put—ravni, asfaltirani i lak. Dundo ga je pipnuo po ramenu. "Jer postoji nešto što moraš vidjeti na vrhu." Jole, njihov vjerni pas, trčao je uz njih, radosno mašući repom. Hodali su gotovo sat vremena. Pino je već osjećao umor, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kada su konačno stigli do vrha litice, pred njima su stajala dva drveta. Jedno je bilo ogromno i čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu preko pola litice. Njegove grane hrabro su se suočavale s vjetrom koji je neprekidno puhao na ovoj visini. Drugo drvo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, slomljeno i gotovo mrtvo. Tužno je škripalo na vjetru. "Oba drveta posadjena su istog dana, iz istog sjemena," Dundo je tiho rekao.
Mala Maja svaki dan nakon škole trčala je do radionice svog djedice Otta. Voljela je promatrati njegove vješte ruke koje su od komada drva stvarale lijepe, funkcionalne predmete. Jednog kišnog poslijepodneva, dok je kiša udarala o limeni krov radionice, Maja je primijetila nešto zanimljivo. Otto je sjedio u svom stolcu, dok je Jole, njihov vjerni pas, ležao na podu pokraj njega, a Loli, njihova mačka, sjedila je na prozoru, promatrajući vanjski svijet. “Djedice Otto,” upitala je Maja, “možeš li mi ispričati priču?” Otto se nasmiješio, obrisao ruke o svoj pregač i sjeo pokraj nje. “Naravno, Maja. Znaš li priču o starom lončaru i njegovom napuklom loncu?” Maja je znatiželjno podigla obrve, a Otto je nastavio...
